Sporni zakon o Starom sajmištu

Prenosimo članak Jovana Bajforda povodom predloga zakona o Ustanovi Spomen žrtve, objavljen 11.2.2017. na portalu Peščanik.

U decembru 2016. godine je objavljena vest da je u pripremi zakon kojim će prostor nekadašnjeg nacističkog logora Sajmište u Beogradu biti trajno zaštićen, tako što će na njemu biti izgrađen spomen kompleks posvećen žrtvama genocida, okupacije i ratnih zločina. U pitanju je Zakon o Ustanovi spomen-žrtve, čiji je predlog Vlada Republike Srbije nedavno podnela na razmatranje i usvajanje republičkom parlamentu. Predlog je već podržan od strane predsednika Tomislava Nikolića.

U javnosti je ovaj zakon predstavljen kao značajan događaj, kao „prvi korak ka obeležavanju poslednjeg neobeleženog velikog logora u Evropi“ i najava kraja dugogodišnjeg nemarnog odnosa prema ovom istorijski važnom mestu stradanja.

Međutim, sam predlog zakona koji će se uskoro naći u parlamentu ostavlja malo prostora za optimizam i nadu da će najveći logor u okupiranoj Srbiji zaista konačno dobiti dostojno spomen obeležje. Naime, Ustanova spomen-žrtve kakva je zamišljena ovim zakonom predstavlja kontinuitet sa spornom politikom sećanja na Sajmište, onom koja je obeležila poslednjih sedam decenija, a sam tekst zakona sadrži brojne problematične, ideološki obojene interpretacije istorije ovog mesta i njegove simbolike.

Pre nego što se osvrnem na sporna mesta u predlogu zakona, ukazujem i na jedan njegov pozitivan aspekat. Novim republičkim zakonom Sajmište se proglašava za „prostorno kulturno-istorijsku celinu“ i „područje posebne namene“, što treba da osujeti planove onih koji su poslednjih decenija u Sajmištu videli pre svega ekskluzivnu lokaciju, mesto za „strane investicije“ i „komercijalne sadržaje“. Međutim, problem Sajmišta nikada nije bio samo uređenje njegovog fizičkog prostora, nego pre svega to šta na tom mestu treba da bude glavni objekat sećanja. U onome „šta“ leže glavne mane predloga novog zakona na koje zelim da ukažem.

Prvo, u zakonu se Sajmište pominje isključivo kao lokalitet na kome će se nalaziti Ustanova spomen-žrtve. Sajmište, navodi se u Članu 1, mesto je koje zbog svog „značenja uzvišene tragike“ među Srbima, Jevrejima i Romima predstavlja adekvatan prostor za „ispunjavanje trajnog pamćenja i spomena pravednih i herojskih žrtava genocida, okupatorskog terora i ratnih zločina“. Nigde u zakonu ne piše da će memorijalna ustanova koja se gradi na autentičnom mestu stradanja biti posvećena pre svega istoriji logora koji se tamo nalazio i njegovim žrtvama, što je ustaljena praksa širom Evrope. Umesto toga, Sajmištu je namenjeno da bude memorijalno mesto opšteg karaktera, gde će se obeležavati istorijski događaji koji nemaju neposredne veze sa logorom koji se tamo nalazio. Indikativno je i to da se Sajmište ne spominje u nazivu memorijalnog kompleksa, već on nosi generični naziv „spomen-žrtva“.

Drugo, u Članu 1 predloga zakona lokalitet na kome će se nalaziti Ustanova spomen-žrtve opisan je kao mesto „na kojem je u Drugom svetskom ratu, na teritoriji tadašnje Nezavisne Države Hrvatske bio koncentracioni logor za Srbe, Jevreje i Rome“. Ovaj opis je neprecizan i krajnje tendenciozan. Tačno je da se Sajmište formalno nalazilo na teritoriji NDH koja se prostirala do leve obale Save u Beogradu, ali je sporazumom između nemačke komande u Beogradu i Pavelićeve vlade u Zagrebu Sajmište bilo stavljeno pod kontrolu nacističkog bezbednosnog aparata. Dakle, Sajmište je sve vreme (čak i na samom kraju rata, kada su upravu logora privremeno preuzele ustaše) bilo nacistički logor i deo Srbije pod direktnom okupacijom Nemačke. Predlogom zakona, međutim, sugeriše se da je to bio ustaški logor.

Ne verujem da su autori zakona svesno propustili da pomenu da je Sajmište bilo nacistički logor, niti tvrdim da su namerno pokušali da ga u potpunosti „pripišu“ NDH. Sva je prilika da je u pitanju previd koji će, nadam se, biti ispravljen. Pa ipak, potenciranje suštinski irelevantne činjenice da je Sajmište bilo na teritoriji NDH (pa makar i kao nacistički logor) ima svoju istoriju i jasne političke konotacije. Još krajem osamdesetih, Milan Bulajić, inicijator i prvi direktor Muzeja žrtava genocida, insistirao je na ovom podatku i plasirao ga u javnosti da bi uspostavio simboličku vezu između logora Sajmište i stradanja Srba u NDH i na taj način opravdao svoje nastojanje da baš na Sajmištu kao reprezentativnoj lokaciji bude memorijalni centar posvećen pre svega stradanju Srba. Činjenica da se Sajmište ponovo karakteriše kao logor „na teritoriji tadašnje Nezavisne Države Hrvatske“ ukazuje na to da je ova ideološka matrica još uvek aktuelna, ali i nagoveštava da će i Ustanova spomen-žrtve biti fokusirana pre svega na događaje u NDH.

Osim toga, opis Sajmišta kao logora „za Srbe, Jevreje i Rome“ bez bilo kakve kvalifikacije je takođe problematičan. Iako većina žrtava logora Sajmište jesu bili Srbi, ovakva formulacija prenebregava činjenicu da je Sajmište uspostavljeno kao Judenlager, to jest da su jedino Jevreji bili žrtve sistematskog uništenja u gasnom kamionu. U nacrtu zakona, osobenost sudbine Jevreja na Sajmištu ničim nije naznačena, niti je ukazano na značaj koji ovaj logor zauzima u istoriji Holokausta. Kako tvrdi američki istoričar Kristofer Brauning, ubijanje Jevreja na Sajmištu predstavljalo je „začeće“ šireg plana po kome bi evropski Jevreji bili uništeni i „nagovestilo efikasnost i rutinsku hladnokrvnost“ koja će tek narednih godina biti usavršena u nacističkim logorima smrti. Prema tome, zakon koji prema svojoj preambuli oličava brigu srpskog društva za žrtve Holokausta, formulisan je na način koji upravo prenebregava status Holokausta kao posebnog istorijskog događaja i jedinstvenog primera ljudskog stradanja.

Treće, u Članu 2 Predloga zakona definišu se pojmovi genocid, Holokaust i porajmos (genocid nad Romima), i posebno „genocid nad srpskim narodom“, koji su, kako se navodi, „izvršili Nezavisna Država Hrvatska, kao i Nemačka i njeni saveznici i pomagači, a posebno albanski kolaboracionisti na Kosovu i Metohiji za vreme Drugog svetskog rata u periodu od 1941. do 1945. godine na prostoru okupirane Kraljevine Jugoslavije“. Da je u NDH počinjen genocid nad srpskim narodom nije sporno, ali jeste tvrdnja da se nemački zločini nad srpskim stanovništvom u okupiranoj Srbiji, ili zločini albanskih kolaboracionista, takođe mogu na taj način okarakterisati. Mere odmazde koje je nemački okupator sprovodio u Srbiji nisu imale karakteristike genocida, te se ovakvom konstatacijom još jednom marginalizuje specificnost sudbine Jevreja koji su u okupiranoj Srbiji bili jedine žrtve genocida. Isticanje zločina na Kosovu i „posebne“ uloge albanskih kolaboracionista u genocidu je naročito sporno, jer ovi zločini ne samo da nemaju nikakve veze sa Sajmištem, već predstavljaju pokušaj da se Kosovo, kao večiti motiv srpskog nacionalističkog diskursa, uvrsti i u sećanje na Drugi svetski rat. Time se Sajmište direktno instrumentalizuje za potrebe aktuelne politike.

Konačno, Član 3 predloga zakona definiše strukturu Ustanove, koja će se sastojati od „postojećeg Muzeja žrtava genocida“, „muzeja holokausta (sic)“ i „muzeja porajmosa“, s tim da će poslednja dva imati „odgovarajuću autonomiju“ u okviru institucije. Ovakva struktura se nigde ne spominje u delu zakona posvećenog upravljanju muzejom (članovi 9-15). Nigde nije naznačeno kako će predstavnici „autonomnih“ muzeja biti zastupljeni u upravnom odboru, ko ce njima rukovoditi ili kako će im biti dodeljivana budžetska sredstva. Nije precizirano ni u čemu će se sastojati „autonomija“ iz Člana 3, niti zašto je ona potrebna, kao ni to da li će Muzej žrtava genocida nastaviti da funkcioniše u okviru Ustanove spomen-žrtve, ili će on osnivanjem Ustanove prestati da postoji. Činjenica da je deo zakona o upravljanju Ustanovom spomen-žrtve doslovce prepisan iz Zakona o osnivanju Muzeja žrtava genocida iz 1992. godine ukazuje na to da nova institucija nije ništa drugo nego novo ime za Muzej žrtava genocida, s dodatkom dva delimično „autonomna“ ogranka.

Uzevši u obzir do sada pomenuto, nameće se utisak da osnivanjem Ustanove spomen-žrtve, umesto mesta sećanja na stradale u logoru Sajmište Srbija dobija „srpski Jad Vašem“, onakav kakvim su ga krajem osamdesetih godina zamislili i osmislili Milan Bulajić i Klara Mandić, a 1992. ih zdušno podržali Miloševićev režim i Vojislav Šešelj. Ustanova spomen-žrtve baviće se, kako stvari stoje, prvenstveno genocidom nad srpskim narodom u NDH, Srbiji i na Kosovu, dok će muzeji posvećeni jevrejskim i romskim žrtvama biti prostorno i tematski izdvojeni. Time će biti institucionalizovana u Srbiji višedecenijska praksa da se Holokaust marginalizuje i posmatra isključivo kao deo istorije jevrejske zajednice, a ne kao neotuđivi deo istorije Srbije. Srbija, naravno, ima pravo na svoj Jad Vašem, ali ne na Sajmištu, mestu koje ima svoju jedinstvenu istoriju i tragičnu prošlost. Žrtvama Holokausta ubijenim u gasnom kamionu u proleće 1942. preti izopštenje iz istorije ovog mesta, koje će biti ustupljeno srpskim žrtvama kao glavnom objektu sećanja.

Sve ovo sam predvideo još pre pet godina i u zaključku knjige Staro sajmište: Mesto sećanja, zaborava i sporenja napisao da će oni koji budu odlučivali o sudbini Sajmišta najverovatnije nastaviti u pravcu zacrtanom u prošlosti, i umesto da kreiraju novu kulturu sećanja, zasnovanu na činenicama vezanim za žrtve logora Sajmište, pokušati da među postojećim, problematičnim interpretacijama pronađu najmanji zajednički imenitelj, a Holokaust ostave na margini kolektivnog sećanja. Izvesno je, dakle, da osnivanjem Ustanove spomen-žrtve Sajmište, umesto dostojnog spomen obeležja, dobija samo trajni podsetnik na ranije propuste i dokaz da sporna politika sećanja iz osamdesetih i devedesetih jos uvek definiše odnos prema prošlosti.

Jovan Byford, http://pescanik.net/sporni-zakon-o-starom-sajmistu/, 11.02.2017.

This entry was posted in Članci, Dešavanja and tagged , . Bookmark the permalink.